Kada govorimo o djeci vrtićke dobi, obično mislimo na djecu od 2. do 6. godine. U toj dobi dijete može relativno samostalno istraživati svijet, otkrivati zakonitosti i pravila, razvijati odnose s ljudima i okolinom.
OkoSIMBOLIČKE FUNKCIJE E
- fizički predmeti
- mentalne predodžbe
- motorički pokreti
Prvi znak nastaje kada je dijete sposobno misliti i planirati djelovanje iznutra.
Drugi znak razvoja simboličke funkcije je pojam stalnosti predmeta – spoznaja da predmeti postoje neovisno o našem zapažanju.
Dijete može imenovati stvari koje u tom trenutku ne vidite, što ranije nije bilo u mogućnosti činiti.
Četvrti dokaz pojave simboličke funkcije je pojava neizravnog oponašanja – dijete je sposobno oponašati neko ponašanje koje se vidjelo u prošlosti, što je jasan znak da se to ponašanje pohranilo u nekom predodžbenom obliku.
Najjasniji pokazatelj simboličke funkcije dobro je poznat svakom roditelju, a nazivamo ga simboličkom igrom. To je vrijeme kada se dječja igra obogaćuje sposobnošću upotrebe jedne stvari u zamjenu za nešto drugo.
U vrtićkom okruženju, kockice se pretvaraju u ukusni ručak, lonci u otmjene šešire i olovke u vilinske štapiće...Djeca koriste šarene kockice koje simboliziraju razne vrste hrane - zelene za povrće, žute za voće, crvene za meso...
DJECA VRTIĆKE DOBI
U ovoj dobi razvija se i kvalitativni identitet – spoznaja o tome da se kvalitativna priroda neke stvari ne mijenja ako se mijenja njen vanjski izgled. Dijete tada shvaća da žica ostaje žica iako ju savijamo, a voda ostaje voda iako ju sipamo u posudi različitog oblika.
Unatoč pozitivnim obilježjima, dijete još uvijek nije potpuno vješto u rješavanju problema na prethodnoj razini. Mlađa djeca imaju vrlo ograničenu sposobnost predočavanja psihičkih iskustava drugih, teško im je odmaknuti se od vlastitog stajališta kako bi se vidjelo stajalište druge osobe.
DJECA VRTIĆKE DOBI
Trogodišnjak ili četverogodišnjak ponaša se kao da svi dijele njegov pogled na svijet, osjećaju ono što on osjeća, znaju ono što on zna. Takvo ponašanje ne proizlazi iz sebičnosti ili egoizma nego predstavlja razvojnu teškoću koja u toj dobi još uvijek postoji.
Također, jedna od prepreka djetotovom točnom rasuđivanju jest i pojava koju nazivamo centracijom.
Centracija je djetetova sklonost da se usmjeri samo na jedan aspekt problema u određenom trenutku zanemarujući ostale, što je perceptivno pristrano i često dovodi do netočne prosudbe.
Mišljenje male djece često je prožeto animizmom – pridavanju osobina živih bića neživim predmetima. Događa se da dijete ne želi rezati papir jer smatra da ga to boli ili smatra da je trava zelena jer želi biti takva.
Nadalje, mišljenje je prožeto i artificijelizmom – uvjerenjem da sve prirodne pojave ili bića postoje radi zadovoljavanja ciljeva ljudi. Na temelju toga, dijete zaključuje da noć postoji da bismo mogli spavati ili da popodne nije postojalo jer nije išlo na popodnevni odmor.
This site was created with the Nicepage